Kako je od "Grada heroja" Cetinje postao grad strave i užasa

Crnogorska nezavisnost, za koju je glasalo na referendumu 21. maja 2006. glasalo 86,5% Cetinjana nije ovaj grad izvukla iz tranzicijske agonije, u koju upada nakon kolapsa SFRJ. Od Vardara pa do Triglava čuvena cetinjska preduzeća fabrik bijele tehnike „Obod", fabrikA obuće „Košuta", KartonažA, pa sve do prevoznika „Tare" i „Bojane" početkom 90-ih odlaze su u stečaj i oko 10.000 radnika ostaje bez egzistencije. Po prošlogodišnjem popisu na Cetinju živi 12.000 ljudi, 20% manje stanovnika nego u vrijeme referenduma, odnosno jedva polovina koliko je tamo živjelo u vrijeme SFRJ. Imajući u vidu da su glavni grad Podgorica i turistička prestonica Budva udaljeni na svega 30-ak kilometara, realan broj stanovnika Cetinja mogao bi da bude znatno manji, jer mnogi tamo rade a formalno se i dalje vode u rodnom gradu. Dakle, blizina Podgorice i Budve definitivno utiče da i stopa nezaposlenosti bude tek nešto više od državnog prosjeka, oko 17%. Koliko Cetinjana radi sezonski u budvanskom ugostiteljstvu najbolje možete vidjeti po masi koja ljeti od rane zore na izlazu iz grada stopira.