Studenti se u svom istorijskom pohodu ka promeni nakaznog političkog sistema uzdaju u pamet, mladost i mišiće nogu. Režim nade polaže u ludilo, godinama predstavljano kao generator i pogonsko gorivo njihove verzije napretka, obeućenu i sluđenu starost i takođe u mišiće nogu. Kako vreme odmiče, a trenutak istine primiče, sve češće su u prilici da ih koriste u bežanijama po srpskim varošima i selima kojima ih vijaju građani, konačno osvešćeni sa kakvim su bašibozukom imali posla i kakvi su sve gmazovi predsedavali skupštinama njihovih gradova, vodili mesne zajednice i sa pozicija apsolutne moći bildovane infuzijom svemoguće vladajuće partije i isto takvog odsustva razuma , skrupula i elementarnog poštenja, odlučivali o njihovoj sudbini.