Kada govorimo o važnosti školovanja deteta imperativ stavljamo na visoke ocene koje bi, po pravilu, trebalo da budu odskočna daska "u bolji život" i garancija za dobra primanja u zrelom dobu. Međutim, da li je to zaista tako? Ako uzmemo u obzir da visina ocene često ne zavisi samo od detetovog intelekta, već i raspoloženja nastavnika, njegovih ličnih preferencija, perioda u kojem se dete nalazi, situacije u porodici, prihvaćenosti u razredu... zašto onda, uprkos znajući široki spektar raznih faktora, i dalje govorimo da je "petica u dnevniku bitna ako želiš da uspeš"?