Luis Bunjuel i "Ljepotica dana": Snovito i zbiljsko su dva lica stvarnosti

Luis Bunjuel pripada onom najužem krugu umjetnika čije je djelo bilo od velikog značaja u mojim formativnim godinama. Prvi film španskog reditelja koji sam vidio kao gimnazijalac davne 1968. godine u cetinjskom kinu Sloboda bio je “Ljepotica Dana”. Tu proljetnu noć koja mi je osvijetlila intrigantnu ljepotu “Ljepotice dana” nikad neću zaboraviti. Snovita stvarnost filma obasjavala je poetiku bizarnog u kojoj se realnost i zbilja tako organski prožimaju tvoreći koherentnu cjelinu u najfinijim pretapanjima dinamike radnje ekraniziranog sižea. Jer snovito i zbiljsko su dva lica iste stvarnosti. Ono što nazivamo “sada” postaje svevremeno. U njemu se sabire kontinuitet doživljenog. Na plakatu je pisalo “Prvi film u boji španskog reditelja”. Rafinirani kolorit jest ono posebno što je unijelo prigušeni sjaj i otmjenost u mračnu atmosferu radnje i do paroksizma uzdiglo Bunjuelov specifični osjećaj za eros koji baca diskretnu sjenu tanatosa. Ikona tih zbivanja i subjekt u kome se manifestira dvojnost njene prirode je Katrin Denev.